29 Sep KAP: od osmatračnice do svjetionika
U subotu, 17. septembra, u okviru festivala Korčula after Party, Boris Buden, Dragan Markovina, Vladimir Arsenijević i Igor Štiks pričali su o zajedničkom jeziku i našoj ediciji Zajednička čitaonica koja je nedavno objavljena u integralnom izdanju u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Po prvi put smo kroz scensko čitanje predstavili i pozorišnu dramatizaciju Zajedničke! Dramski tekst pod nazivom “Urotnici” potpisuju Vladimir Arsenijević i Igor Štiks!
U nastavku pročitajte impresije Igora Štiksa o KaP-u.
O tome kako je na KaP – Korčula after Party tj. kako se tamo radi i zabavlja, pogledajte ovaj video Brankice Drašković. Ovdje ispod je tekst koji sam napisao u povodu 5. obljetnice KaP-a pokušavajući objasniti što nam/meni znači KaP. Uskoro će s drugim tekstovima biti objavljen u zborniku o KaP-u (ur. Dragan Markovina, Jesenski i Turk, 2022)
Kada se spomene KAP, tri riječi mi dolaze u misao. Otok priziva drugi otok, u Tirenskom moru, tridesetak kilometara od Napulja. Tamo se nalazi Ventotene, otok zatvor, na kojem su talijanski antifašisti Ernesto Rossi i Altiero Spinelli napisali nacrt manifesta „Za slobodnu i ujedinjenu Evropu“. Bilo je to 1941. godine, nešto prije nacističke invazije Sovjetskog saveza, u najmračnijem trenutku kontinenta, kada se ideja buduće internacionalne federacije u Evropi koja će kroz socijalnu i čak socijalističku transformaciju nadići nacionalne države, činila samo kao desperatna fikcija poraženih ljevičara. Dakako, prizvati Ventotene u kontekstu pete obljetnice KAP-a je nužno promašeno. Niti, još uvijek, živimo ta vremena niti se slobodna okupljanja u Korčuli, u duhu „dionizijskog socijalizma“ Korčulanske ljetne škole mogu povezati s Mussolinijevim kaznenim sistemom. Naša situacija nije takva da priziva drskost vizije niti sam siguran da smo danas spremni boriti se za nju poput onih na koje se često pozivamo i koji su od Ventotene do Korčule bili spremni dati sve od sebe, pa i same sebe, da bi se uništila nacifašistička zvijer kao prvi korak ka stvaranju jednog boljeg svijeta. Unatoč tome, ipak bih inzistirao na nekim poveznicama. Jer tu su otok, antifašizam i pokušaj da se os/misli drugačija budućnost.
Tu drugu budućnost priziva i sama skraćenica KAP koju, u svojim mislima, čitam kao francusku riječ le cap, koja znači rt, ali se također koristi da bi se označio smjer kretanja ili plovidbe. U tom dvostrukom smislu ga je upotrijebio i Jacques Derrida u svojoj kratkoj knjizi L’autre cap, u nas prevedenoj kao Drugi smjer (pr. Srđan Rahelić), koju je objavio pedeset godina nakon manifesta iz Ventotene posvećujući svoja razmišljanja upravo Evropi u trenutku nastajanja Evropske unije. Vidio je, geografski ispravno, Evropu kao rt evroazijskog kontinenta, nadajući se onoj Evropi koja će raskrstiti s prošlošću ratova, holokausta i kolonijalizma i, konačno, promijeniti smjer (changer de cap) te postati drugačiji, bolji rt. I autori manifesta s Ventotene i Derrida se bave istim zadatkom i propituju da li je moguće misliti i potom zapisati drugačiju povijest za ne tako daleku budućnost na evropskom tlu.
Konačno, treća riječ je jedno prezime. Matvejević. Kako zbog njegove posvećenosti ideji emancipacijske ljevice koju je zagovarao do samog kraja, ali i zbog ključnih prostora kojima je posvetio svoj život: Jugoslavija, Mediteran, Evropa. Ta nas ličnost—ne samo zbog svoje uključenosti u Korčulansku ljetnu školu—povezuje s onim što jest sudbina mjesta na kojem se okupljamo. Svaki mediteranski otok—a o otocima je dojmljivo pisao u svom Brevijaru—nužno mora gledati oko sebe, u svim smjerovima, a ne samo u jednom kako mu često nameću prolazni vladari i države kojima povremeno pripadne. Tako i Korčulu možemo vidjeti kao jedan otrgnuti, zeleni djelić evropskog kopna koji se okreće ka drugim obalama Mediterana s kojim ga je more spojilo od davnina, ili kao sam kraj Mediterana koji se otvara sebi najbližem, evropskom kontinentu, koji počinje odmah preko, na surom Pelješcu koji se nadnio nad grad.
Australski povjesničar s kalifornijskom akademskom adresom James Robertson priprema knjigu pod naslovom Mediating Spaces: Yugoslav Socialism between the Balkans and Europe, 1870-1992 u kojoj uvodi pojam mediating spaces kao ključan za razumijevanje pisaca poput Dubravke Ugrešić i Predraga Matvejevića. Radi se o prostorima posredovanja i pregovaranja, posredujućim prostorima, otvorenijim i širim, koji su za te pisce bili kako Jugoslavija tako i, nakon jugoslavenskog raspada, Evropa. Matvejevićeva posebnost je otvaranje ka Mediteranu, dok su se neki drugi autori nekoć pozivali na Srednju Evropu. Radi se, dakle, o misliocima koji su, poput Krleže, uvijek gledali dalje, dajući širi kontekst svojem zavičaju, domovini i narodu. Za njih bio je to jedini način da ti zavičaji i te domovine (i njihovi narodi) opstanu i žive oslobođeni vlastite provincijalnosti. Kada se već nalazimo na Korčuli, nužno je gledati ka tim širim, preklapajućim prostorima, kako geografski tako i povijesno.
Na KAP smo, dakle, pozvani da promišljamo drugačiju budućnost, u trenutku u kojem je malo nade, još manje drskosti, a nema ni hrabrosti za konkretnu akciju kojom bi se doista mijenjao svijet. Pozvani smo na taj after party, među „tople ruševine ljeta“, kako je pjevao Arsen, ali i ruine turizma u trenutku kada približavajuća jesenja melankolija najavljuje neizbježno i bolno suočavanje sa samim sobom. Pozvani smo na tešku zadaću promišljanja što se događa s ljevicom nakon Partije kao organizacijske forme koja ju je obilježila u 20. stoljeću. Ona je davala kako idejne tako i akcijske smjernice na osnovu uvjerenja da rukovodstvo i vođe znaju što i kako činiti da bi se ostvario cilj, naime komunističko društvo, što je vodilo u dramatične prevrate, u povijesno neviđenu društvenu emancipaciju, ali i u zločine. Poučeni i opterećeni tim iskustvima, mi se danas opiremo i samoj ideji „Partije“ držeći da neprihvatljivo guši slobode. Ostaje nam potraga za novom formulom za naš vijek, potraga koja nas iznova suočava sa starim problemom: da li se ta formula kuje u glavama ili u djelovanju? Ili baš u koktelu teorije i prakse? Ali, što su mu sastojci, koji im je omjer, u datim okolnostima, u konkretnim prostorima?
Konačno, što ćemo s tim prostorima u koje nužno moramo smjestiti naše mišljenje i djelovanje? Ni tu nam situacija nije jednostavna. Posredujući prostor Evrope danas se, sveden na Evropsku uniju, čini istrošenim i s malo mobilizacijskog potencijala. Mediteran sam je pretvoren u prostor sukoba, u granično područje na kojem se zaustavljaju neželjeni, izdijeljen u nestabilne zone imperijalnih utjecaja, brutalnih diktatura, vjerskog i nacionalističkog fanatizma. Dakle, daleko od onoga čemu nas je učio Matvejević pišući o Mediteranu kao prostoru spajanja i zajedničke sudbine. Sam prostor Jugoslavije je prije trideset godina izgubio političko-institucionalnu formu. Ostaje kao prostor kojeg različito imenujemo i koji je trajno obilježen zajedničkim jezikom (što je i radni jezik KAPa) kao i nasljeđem političkih projekata, zamišljenih i ostvarenih, koji su se tako nazivali, koje se na različite načine doživljava danas i čiji se aspekti ponekad romantično prihvaćaju ili pak rezolutno odbijaju.
S namjerom da pokažemo neki drugi smjer, okupljamo se na KAPu, na tom rtu smještenom na sam rt otoka Korčule. Jer se sa rtova sudbine kontinenata često jasnije čitaju. KAP je privremena osmatračnica svijeta, a naš trajni zadatak: graditi svjetionik.