29 Mar Obrana povijesti u Zagrebu – Tko je prvi počeo?

“Kroz detinjstvo sam lovila povjesne promene koje smo živeli. Prvo napamet učiš komunističke  pesmice o ljubavi prema Titu, a onda par godina kasnije, najgore što si mogao da budeš je komunjara.”

Ovako je Ida Prester započela svoje izlaganje na tribini “U obranu povijesti”, koja se održala u petak, 12. ožuljka u zagrebačkom Novinarskom domu. Njoj su se, uz moderaciju Tvrtka Jakovine, pridružili Miljenko Jergović, Dana Budisavljević i Goran Vojnović, kako bi diskutovali o istorijskom revizionizmu na prostoru nekadašnje Jugoslavije i odnosu prema prošlosti koji moramo imati na regionalnom nivou.

Ova tribina nastala je kao prirodni nastavak projekta „Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionizma“ Udruženja KROKODIL, sa ciljem promocije deklaracije „Odbranimo istoriju“. O njoj je, kroz njenih deset tačaka, govorio istoričar Tvrtko Jakovina: 

“Historija je znanost, Ona je dinamična disciplina kritičkog mišljenja. Ona je multiperspektivna što smo više puta apostrofirali, cjelovita je, nadnacionalna – pogotovu ako govorimo o dogadjajima koji se tiču različitih država, kontekstualna je –  ne može razumeti izolirano i ne može se svjesti na uski problem. Historijska znanost je racionalna, ako je to moguće. Ona bi trebalo biti slobodna. I, konačno, historijska znanost ili prava historijska znanost je odgovorna. ” Ovi postulati došli su do izražaja kroz čitavu tribinu i izlaganje svih njenih gostiju.  

„Kada je riječ o povijesti, mi, za početak, ne znamo baš najbolje šta to znači,“ rekao je književnik i novinar Miljenko Jergović. „To je već nejasno na razini naših smiješnih jezika koji su jedan jezik.“

„Povijest,“ nastavlja on, „nije nešto za šta vi možete izabrat da li ćete se time bavit ili se nećete time bavit. Vi ćete u tome živjet.“ A, kao stanovnici ove istorije, tvrdi Jergović, moramo se latiti dva diskursa koja bavljenje ovom temom obesmišljavaju: ostavljanje “povijesti povijesničarima” i zamisao da je istina nešto što je heterogeno i sklono tumačenju. „Ni o čemu nikad ne može postojati više istina,“ zaključuje Jergović. “Istina je istina. To nije nešto što spada u nečiju slobodnu interpretaciju. Kod nas se poslednjih 30 godina činjenice tumače kao da su interpretacija.“

„Mi smo vjerovali da se do istine dolazi tako da se slušaju malo jedni, malo drugi, malo treći, pa se tu negde između svih tih istina nalazi ona prava,“ nadovezao se slovenski autor Goran Vojnović, usput dodavši da je i njemu samom trebalo dugo vremena da shvati kako je to jedna od suštinskih zabluda koje do danas istrajavaju.

Rediteljka Dana Budisavljević takođe je odgojena u duhu da je istina uvek negde između.. “Htela sam gledati napred, gledati šta je naša buducnost,” rekla je ona, “a sve ostalo mi se činilo kao da nisam tada živela i nemam autentično iskustvo i ne mogu imati svoju osobnu istinu”.

Da bi ta istorija nama postala bliska, ona mora živeti kroz priče. Međutim, Goran Vojnović poziva na oprez. “Manipulatori prošlošću nam podvaljuju neke nove priče da menjaju stare. U svim pričamo mi smo žrtve. Gubimo svijest da se zlo može desiti drugima, svijest da u povijesti nismo nužno mi najveće žrtve i da smo mi jedini ti koji znaju istinu. I mislim da je to u ovom trenutku gde se nalazimo jedna od činjenica koja mene vrlo zabrinjava kada razmišljam o svijetu i o pravcu ka kojem idemo.“

“Ali jednom kad te zarazi duh povjesti i kada počneš da ugledavaš sudbine, kad upoznaš  ljude koji su to preživeli, nađeš svedoke, i vidiš da su oni živi uprokos svemu tome što se dogodilo, to postane veoma osnažujuće, predivno, bolno ali i važno putovanje” Dana smatra da je značajna katarza kroz povjest – “tako dolazimo do zajedničke istine i zajedničkog priznanja”.

“Meni smeta što je revizija postala negativna riječ”, dodala je Dana kao odgovor na jedno od pitanja iz publike koje je postavila poznata istoričarka Dubravka Stojanović, “ Ali po meni je to sasvim prirodna stvar. Mislim da svaka generacija mora ponovo čitati neke stvari, ponovo donositi neke svoje zaključke. Definitivno su i u periodu Jugoslavije povjest pisali pobednici. Što ne znači da je sve krivo ali i to treba neku reviziju. Mi smo stalno u nekoj odbrani. Mi se stalno branimo od nekih revizionista, umesto da se nametnemo temama i kvalitetom naših rasprava”.

Osim Dubravke, iz publike su se priključili i drugi Istoričari protiv revizionizma. U drugom delu tribine “U obranu povijesti”, Magdalena Najbar-Agičić, Husnija Kamberović, Damir Agičić i drugi pokrenuli su teme poput smeštanja istorije u javni prostor, pronalaženja načina da se dođe do mladih i približavanja ovih tema kroz nastavu na jedan prijemčiv i inkluzivan način. 

“Mnogi se bave povješću,” rekao je Husnija Kamberović. “Mnogi je istražuju, mnogi je pišu. I mi smo naglasili na početku da smo mi željeli braniti istoriju kao nauku koja ima svoje metode – kao što sve drugo ima svoje metode.” 

“Problem je,” dodaje Jergović, “u tome što ne postoji zametak bilo kakvih profesionalnih kriterijuma u bilo čemu, pa tako ni u historiografiji.”

“Ja pripadam onima koji stoje iza ovih načela”, zaključila je Dubravka Stojanović o Deklaraciji “Odbranimo istoriju”. “Naša društva su došla dotle da u našim društvima ne postoje više elementarne stvari kao to da se mi razumemo i kao to da povjesnu činjenicu treba dokazati. Smisao Deklaracije kao vida obraćanja narodu može na neki način nastaviti diskusiju – Ja stojim iza tih principa, pročitaj ih i reci šta tu nije u redu.”

Tvrtko je zatvorio tribinu zahvalivši se učesnicima i, pozvao je ljude da potpisu Deklaraciju. “A ako  oni smatraju da u njoj ima nešto problematično,” dodao je, “neka se o tome govori, jer nam je to i bio cilj – da raspravimo i ismijemo one koji pišu loše da bi nama bilo bolju u ovim društvima. Možda.”

-Anđela Đurić, Olivera Mitić, Journalist for a Day, mart 2021.

: Nikola Šolić