04 Sep TIJELO JE PAMETNIJI DIO NAS: INTERVJU SA SENKOM MARIĆ
Ne želim da budem pametna – izjavila je Senka Marić na početku ovog intervjua, kao način da još više opusti ton razgovora. I zaista, ovaj intervju je je više izgleda kao druženje starih prijatelja nego kao zvaničan sastanak dve osobe koje se nikada nisu srele pre. U našem razgovoru smo dobili odgovore na pitanja vezana za „Kintsugi tijela“, kao i malu najavu onog što nas čeka.
Pošto je definicija kintsugija popravljanje polomljene keramike zlatom ili platinom, a Vaš roman se zove “Kintsugi tijela”, šta je u tom slučaju zlato ili ta vezivna smeša kod našeg tela i uma? Šta je to što nas krpi, što od slomljene ličnosti čini celu?
Senka: „Prvenstveno, to je neka iskrenost prema sebi i spremnost da prihvatamo promjene. Mislim da lomovi upravo i nastaju na mjestima gdje nismo spremni da se mijenjamo, da se otvorimo nečem novom. Svi mi imamo potrebu za sigurnošću, a potreba za sigurnošću u određenom smislu predstavlja statičnost. Mi ćemo u većini situacija prije izabrati ono što nam je poznato a loše, nego ono što je nepoznato a dobro. Ono što nas spaja je mogućnost da pustimo sebe da rastemo iz naučenih obrazaca, da se oslobodimo straha jer strah je ono što nas koči, što nas lomi.“
Da li um upravlja telom ili telo upravlja umom? Šta je ono što se prvo slomi i povuče ono drugo?
Senka: „Ja zaista vjerujem da smo mi neki savršen sistem koji se sastoji od tri dijela – tijela, uma i tog nekog duhovnog dijela. Svaki sistem, kao na primjer usisivač (smeh), kad jedan dio ne radi, ostali pate i mašina se gasi. Mislim da naši lomovi prije svega nastaju na tom nekom emotivnom i psihičkom nivou, zbog naše nemogućnosti da shvatimo svijet kao takav i sebe u tom svijetu. Tu najčešće počinje kuršlus i onda tijelo kao najpametniji dio nas u jednom trenutku kaže – e nećeš više ovako moći! “
Koje su posledice odgajanja ženske dece u patrijarhalnom sistemu?
Senka: „Odrastamo misleći da treba da budemo to što nam se govori i na taj način nismo vjerne svojoj vlastitoj prirodi, jer jednostavno ne živimo kao ono što jesmo, nego živimo kao ono što bi trebalo da budemo, što nam je rečeno. Naravno, različite su porodice, ali u našem društvu je sve to slično, jer sve ono što pripada jednoj ženi je puno manje od onoga što pripada jednom muškarcu. Zbog tog razloga je u ovom romanu meni bilo veoma važno da, pored priče o karcinomu, govorim i o odrastanju djevojčice i svim tim stvarima o kojima se inače javno ne govori. Kada se uzme roman odrastanja kao vrsta romana, tu vidimo da imamo more romana o odrastanju dječaka, mi sve znamo o dječacima, njihovim seksualnim žudnjama i tako dalje, a kada govorimo o djevojčicama – mi zaista u tom intimnom smislu jako malo znamo, jer se o tome slabo govori ili piše. Tako da je meni bilo jako važno da govorim o tome kako djevojčica počinje da spoznaje sebe kao žensko biće, da govorim o tim promjenama tijela, prvim menstruacijama, prvim seksualnim žudnjama, masturbaciji. U društvu se često djevojčicama uskraćuje pravo da budu cjelovita bića, tako da postoji određena izlomljenost u onome šta na kraju jesmo. Kao treba da budemo fine, dobre, krasne djevojčice u roze haljinama sa mašnama na glavama, a onda u nekom trenutku treba da postanemo neke savršene, privlačne ljubavnice, a onda odmah iz te uloge prelazimo u ulogu majke. Uloge koje prolazimo kroz život su vrlo često sukobljene, i onda je sasvim normalno da na kraju ostanemo s osjećajem nedovoljnosti ili neiskrenosti prema samoj sebi.“
Žene su danas dobile dosta prava koja ih čine jednakim sa suprotnim polom, ali da li su one zaista slobodne?
Senka: „Najtačniji odgovor je puno više nego prije, ali i dalje ne sasvim. Kod mlađih djevojaka postoji vrlo primjetna vizuelna sloboda, sa kojom ja nemam nikakav problem, ali tu je problem što se tim djevojkama kroz modne časopise nameće kako one moraju da izgledaju, koliko kila moraju da imaju itd. Vrlo je primjetan taj trend mladih žena koje imaju estetske zahvate, mislim da je to načelno pogrešno jer sve to postoji u cilju da te uvjeri da nisi dovoljno dobra. Mislim da je veoma važno osnaživati mlade žene i govoriti im da su lijepe kakve god da su, da su apsolutno savršene bez obzira na to kako izgledaju njihova tijela. Mogu da se oblače kako god žele, ali da to bude nešto u čemu se one intimno osjećaju dobro i zadovoljno. Ako govorimo o romanu, tijelo prolazi radikalne zahvate, u smislu da uz sve rezove i ožiljke iskače iz opšte percepcije lijepog, ali junakinja se i dalje osjeća lijepom.“
Kakav je odnos bio sredine ili okoline vezano za ono što je napisano? Da li se na to gledalo kao na svojevrsnu autobiografiju?
Senka: „To nije autobiografija, to je autofikcija. Vrlo je važno da se tu napravi distinkcija, jer to u romanu nisam ja. To je ono što je bilo vrlo problematično sve ovo vrijeme otkako je roman izašao, kroz različite intervjue i tako dalje. Junakinja romana je književni lik, ona je preuzela neka od mojih iskustava, neke od mojih emocija, ali ona apsolutno nije ja. Tu ima dosta fikcije, a u životu je bilo dosta stvari koje nisu mogle da uđu u roman. Ono što sam pokušavala da uradim nije da ispričam svoju priču, nego da uzmem svoje iskustvo koje je meni blisko i poznato i koje je, u književnom smislu, prilično nezahvalno i od njega pokušam napraviti književni tekst, a ne ličnu ispovijest. To je teška tema i tu postoje problemi, mogućnost propadanja u patetiku, tako da je meni bilo zanimljivo to kako da uzmeš takvo iskustvo i pretvoriš ga u nešto što će funkcionisati kao književnost. Iz stvarnosti sam uzimala neke fragmente, nadograđivala određene konstrukte i stvorila književnu junakinju koja je u nekim stvarima paralelna sa mnom, ali ipak nije ja. To je, iz nekog razloga, možda zbog te senzacionalističke kulture u kojoj živimo, bilo vrlo problematično ljudima da shvate, tako da se vrlo često javljalo da ljudi o tome govore kao o mom privatnom životu.“
Ukoliko pričamo o borbi junakinje sa bolešću, na koji način bi obična osoba mogla da iskoristi to iskustvo glavne junakinje da se izbori sa tim?
Senka: „To zaista ne znam, jer roman nije pisan kao pamflet za borbu protiv karcinoma. Mogao bi da funkcioniše kao bilo koji tekst na bilo koju temu, ja iznosim teze na neka pitanja i govorim neku priču koja nekome može da bude inspirativna, nekome može biti zanimljiva. Ljudi će je doživljavati na različite načine, i na različite načine će se odnositi prema njoj. Da li sad to konkretno, u konačnici može pomoći nekom ko se bori trenutno sa karcinomom – ne znam. Da li će ovaj roman natjerati neku ženu da se pregleda – možda kad ga pročita, pa se prepadne, moguće je da će to da uradi. Tako da je to sve o čemu sad govorimo neka vanjska percepcija u koju ja ne mogu da imam uvida. Roman je generalno, što me je začudilo, veoma dobro primljen, dosta ga je ljudi pročitalo. To nisam očekivala jer nisam mislila da će ljudi biti skloni da se bave tom temom, pogotovo zato što je pisan u drugom licu, što je na neki način poziv na identifikaciju, poistovjećivanje sa iskustvima junakinje. Ona se obraća sebi, ali se isto tako obraća i čitateljima. Tako da nisam bila sigurna koliko će ljudima prijati to iskustvo. Ono što je lijepo jeste da mi se vrlo često javljaju ljudi, mahom žene jer imaju potrebu da mi kažu koliko ih je roman dirnuo. I što je zanimljivo, češće se to odnosi na sve ono gdje govorim o odrastanju djevojčice, nego na samu priču oko karcinoma. U novom romanu, koji pišem i koji bi trebalo da izađe do kraja godine, gdje kroz generacijski niz, u smislu da s jedne strane imamo dvije nene, bake, i s druge, glavnu junakinju, koja bi bila žena nekih mojih godina,kroz pričanje njihovih životnih priča i njihovih međusobnih odnosa ustvari pokušavam da otkrijem koliko su se stvari promijenile, koliko toga je ostalo isto, kako se odnosimo prema sebi, kako se odnosimo prema životu, kako se zaljubljujemo, u poređenju od prije 60 ili 70 godina i danas. Tako da su pitanja koja postavljam i kroz „Kintsugi tijela“ i kroz taj drugi roman slična – to žensko iskustvo sveta.“
Journalist for a day, Aleksandar Ćatić, Beograd, avgust 2020.