03 Jul “Nemamo svi isti odbrambeni mehanizam i splet živaca. Neko je hipersenzibilan, neko je u stanju da se nikad ne zakrpi” – Intervju s Farukom Šehićem
Na 16. Krokodilovom festivalu koji se održao ove godine ispred Muzeja Jugoslavije, gost je bio jedan od najznačajnijih pisaca iz regiona, Faruk Šehić. Prvo veče festivala autor je oplemenio čitanjem odlomaka iz svoje poslednje knjige ,,Cimetna pisma, dijamantska stvorenja’’. U razgovoru sa njim saznali smo odakle proizilazi njegova motivacija, zašto je važno da pisci zauzimaju stav i kako čitalac treba da posmatra književne junake. Šehić nam je takođe otkrio koga voli da čita, ko su pisci vizionari i u koju literaturu je istraživao dok je pisao Knjigu o Uni.
- Tragično polazište motiva koji se prožimaju kroz Vašu poeziju i prozu, i stalno prisutan doživljaj rata analiziraju svijest onih koji su nemoćni pred zločinačkim strahotama, ali i onih koji su ostrašćeni u otimanju i demonstraciji sile, koliko se kroz književnost mogu vjerodostojno predstaviti obije grupe ljudi, tako da na buduće čitaoce književni tekst izvrši uticaj?
Smtram da je kod pisca nužno da ima neki stav, zapravo, sve je etički stav, i kada djeluje da ga nemaš. I kao pisac, i kao novinar, ja uvijek zauzimam stranu. Kroz zapadne medije to je uvijek bila neka objektivnost, mislim da kod tema poput rata, uvijek i treba zauzeti stranu. Kad prikazujem rat u kojem sam ja bio, nikada stvari ne pokazujem crno-bijele. Pisao sam i o nekim događajima koje ljudi možda i ne odobravaju, a to su zločini vojske u kojoj sam lično bio i to sam radio prema svom osjećaju za ratnu stvarnost, ne zato što sam morao ili što mi je neko naredio. Svako ima svoj pristup, ja volim da stvari budu prikazane u više boja, u nijansama, mogu biti dvije boje, ali beskraj nijansi, stalno otkrivam neke nijanse. Sve o čemu ja govorim vrijedi za moje pisanje, ne želim nikome da projiciram, svako treba da izabere svoj put, odnosno način na koji će se baviti ljudskim zlom. Ja se trudim da moja književnost ima neke plemenite namjere, a književnost to generalno ne mora imati. Može čovjek čitati neke pisce koji su podržavali drugačije stavove, recimo, fašističke, ne možemo svi biti na istoj strani. Književnost ako se zloupotrijebi može biti opasna. Jednom sam čitao intervju jednog italijanskog pisca, Nikola Amanitija koji je kazao da su svi pravi pisci antifašisti. U istoriji književnosti je bilo pisaca koji su bili na drugoj strani ili koji su glumili neku neutralnost, što je još gore. Ja sada mogu da gledam ono što sam preživio 92’ i 95’ na jedan sasvim drugačiji način, ali temeljno, ti zločini i užasi su nepromjenjivi, samo se može promijeniti način na koji smo zaboravili neke stvari.
- Jednom ste kazali da ste se u knjizi Sat od krvi i mesa htjeli baviti i predviđanjem onoga što će doći, da li je zaista moguće anticipirati neke događaje, i ako jeste, na koji način možemo da utičemo na njihovu promjenu?
Neki pisci su bili vizionari, poput Džordža Orvela, nema mnogo takvih pisaca. Ako čovjek prati tu neku atmosferu, ne samo u kontekstu političkih dešavanja, može nešto prepoznati. Citiraću Ezru Paunda, iako je on spadao u pisce koji nisu baš bili etički na pravoj strani. On je kazao da su pisci antena vrste, a antene prve osjete. Pisanje može imati u sebi to nešto proročko, ne samo kod Orvela, već i kod pisaca negativne utopije, poput Zamjatina, ili naučne fantastike, poput Filipa Dika. Te knjige su i dalje aktuelne. to su knjige koje uvijek traju, ne mogu da zastare. Mi koristimo neke kovanice poput distopije, novogovora, parole iz Životinjske farme, zato što su nam te knjige to dale, one su ušle u memoriju čovječanstva. Nije to slučaj samo sa književnim djelima, imamo filmove kao što je Farenhajt 451, reditelja Trifoa, u kojem su knjige zabranjene, tu je prikazana tema paljenja knjiga kao krajnja utopija, u tom smislu ljudi su knjige, jer ljudi pamte, svaki čovjek je jedna knjiga, što se i otkriva na kraju filma. Kad se čovjek bavi tim projekcijama, možda ipak može da prorekne neke stvari. Ne mogu reći da sam ja išta prorekao, ali recimo, kad sam bio u Poljskoj 2018. pisao sam neki tekst o predosjećanju građanskog rata u Evropi. U Ukrajini je 2014. već bio rat, to nije ništa novo, nekako osjetiš to kad vidiš ljude u tim navijačkim majicama, maskiranim uniformama. Ljudi koji nisu nikad bili u ratu misle da je rat nešto romantično, kao u holivudskim filmovima. Jednom kad uđeš u rat, nikad se ne vratiš iz njega. Vratiš se fizički, ali je to nešto što te obilježi za cijeli život. Neki ljudi se bore s tim i nikada se ne izbore.
- Ako bi mogli da pišete iz prvog lica, ali kao neko drugi, kao neko biće koje osjeća i živi drugačiju stvarnost, ko bi bio taj drugi, šta bi nam on ispričao? Koliko taj umor od sopstvene biografije dozvoljava da se poigravate sa autentičnošću sopstvene literature i da promatrate neku realnost koja možda nije poučena iskustvom?
Moj lik iz knjige ne mora se nužno zvati Faruk, ali u mnoge svoje junake mogu ugraditi sopstvene doživljaje. I ako su svi ti likovi, posebno u zadnjem romanu gdje ih ima puno, gdje je i grad lik, i neki predmeti imaju svijest, nešto drugačije od mene, niko od njih nije ja. Ne bih rekao da je jedan od njih koji se zove Kortez ja lično, možda jeste u nekoj mjeri. Kad čitalac čita mora da vidi da su ti likovi različiti, da imaju neke svoje osobine, svoje putanje i razvoj. Dosadno je to stalno ja, ja, ja. Mogu pričati iz ja, al ne iz svog ja, izmisliš tog čovjeka, tu osobu, kao što sam to i radio, recimo, zanimalo me da budem žena u tekstu. Svaki lik kojeg pravim ima neku moju osobinu, ja bi im uvijek davao neku dozu, nenaglašene ljudskosti, pošto postoji i lik koji nije čovjek, on je robot, i ima svoju neku robotskost, dajem im to nešto da mirišu kao stvarna bića. U nekom smislu je pisac sve, on stvara taj svijet, ono najljepše je kad se to odvoji od tebe kao autora i kad ljudi to doživljavaju nevezano od vas. Što je rekao Bukovski: ,,Čitajte pisce, nemojte ih upoznavati’’. Danas je nažalost takvo vrijeme da mi moramo biti zabavljači, promoteri, i ja sam na socijalnim mrežama ne zato što volim, nego tu vidiš stvar koja će postati vijest, tu postaješ uočljiv. Promijenilo se vrijeme, ne da se ni meni nekad nešto, ali moraš biti dio događaja da bi bio vidljiv. Nekad te sve to umori, ali to je posao.
- Ako je pamćenje ono što nam potvrđuje naše postojanje, i ako su sjećanja zadnja uporišta ličnosti, koliko i kako nas ta prljava i negativna pamćenja mogu definisati u sadašnjem trenutku, oblikovati nam identitet?
Ja sam primjer nekoga ko se ipak na neki način izborio, ali postoje ljudi koji to ne mogu. Nemamo svi isti odbrambeni mehanizam i splet živaca. Neko je hipersenzibilan, neko je u stanju da se ne zakrpi. Ima ona čuvena izreka ,,On što te ne ubije samo te ojača’’, ona je s jedne strane dobra, s druge nije, bolje da nas ništa ne ubija, pa da nemamo te rane, bolje da jačamo na neke drugačije načine, da imamo adrenalin na nekim drugim mjestima, ne u ekstra graničnim situacijama kao što je rat. Iskustvo i memorija su bitni, i taj neki zdrav razum kao uporište, recimo, sa starenjem i doživljavanjem neke zrelosti, memorija se mijenja, neke stvari su temeljno iste i moraju biti crno-bijele, kao što su istorija, sudski dokumenti, osude i presude, ratni zločini, to je nešto što je nepobitna istina i tome nema spora. To se ne može iskrivljavati. Memorija je oružje, ja kao pisac mogu to da koristim, recimo, kad nešto nestane, iz materijalne ili emotivne stvarnosti, mi imamo tu memoriju kao neki svijet od kojeg možemo da pravimo rekonstrukciju. Kad neki čovjek umre onda odjednom postane važno sve iz njegovog života, naročito ako je iznenadna smrt, e tako je i rat na neki način iznenadna stvar. Ima on neku uvertiru, ne nastaje odmah, nije to oluja, ali čak i oluja ima neka svoja atmosferska dešavanja, nije to odjednom, mora se pojaviti neki odraz. Mnogim ljudima se rat čini kao nešto što dolazi odjednom, ljudi ne žele da vide znakove. Ne moraš biti pisac vizionar da bi vidio te znakove. Za rat ne treba dvoje, nego jedno. Mi kao ljudska bića imamo nagon da preživimo, najgore je kad ljudi prežive ali na štetu drugih ljudi. Recimo, u Bosni je jedan od najvećih problema zašto je stanje takvo kakvo jeste, to što postoji mnogo ratnih zločina koji nisu riješeni, i možda nikada neće biti. Postoje ljudi koji su nestali. Vizuelna umjetnost poput filma i fotografije je čak moćnija od same književnosti. Fotografija recimo, može da promijeni tok rata. Fotografije poput onih iz konc logora drugog svjetskog rata ili iz vijetnamskog rata. Sad nažalost svjedočimo ratu u kojem obilje fotografija ne pomaže, nekad ni fotografija kao vrlo moćan medij ne može ništa da promijeni. Književnost je moćna, ali zahtijeva neku osamu. Trebalo bi da budemo bića empatije, ali neki ljudi kao da se rode tako da to nemaju.
- Vaša knjiga Moje rijeke sačinjena je iz tri ciklusa posvećena različitim rijekama, u naslovu Knjige o Uni, opet imamo rijeku, zbog čega je taj motiv vode toliko značajan za Vas? U jednom od svojih romana ste pisali o tome da kada voda omađija odjednom osjetite kao da ste izgubili moć govora, u čemu je ta magija vode, i zašto je tako znakovita za Vašu književnu građu?
Zato što sam ja vjerovatno odrastao na rijeci. Kuća moje bake je bila na vodi. Kad nadođe voda, mogli smo kroz prozor da je dotaknemo. Ribolov, kupanje, plivanje, ronjenje, lađe, ti drveni čamci bili su nešto posebno. Bile su dvije rijeke, od kojih se se naprave riječne ade, bukvalno vodeni grad. I naravno da sam i ja tu vodu saznavao i učio je dok sam sazrijevao, za rata, kad sam počeo da razmišljam, da mislim tu vodu. Onda sam sve više shvatao, jednom smo sjedjeli moj drug Boro i ja, nešto sam htio da kažem i onda sam shvatio da su mi otišle sve misli. Nisam više ni pričao, samo sam gledao. Kao da mi je neko izvadio misli. Voda ima neku hipnotičku moć, recimo, gdje Rijeka ima bukove, slapove, ljeti kad grad utihne ti čuješ to kako voda bruji. Ona se širi kroz grad, ti možeš da čuješ taj huk kad se ona slijeva, i to ima neku magijsku privlačnost. Na kraju krajeva mi smo iz vode, život ide iz vode. Po Darvinu mi smo izašli iz vode, bili smo kitovi, ribe, u majčinoj utrobi dijete je u tekućini, u vodi. Naravno da sam ja tu ljubav i sklonost osvijestio, ja sam radio na njoj. Nije dovoljno da samo to osjećaš, počeo sam time da se bavim. Ja sam i ribar, idem stalno na rijeku. Za mene je svaka voda dobra, i potok, sve mi je zanimljivo. Jednom baš kad sam išao na Cetinje s jednim Markom Popovićem i svojim prijateljem, Marko je rekao svaka voda je sveta, taman bila lokva. Ne znam da li je to neka izreka, ili je to njegovo, ali ja sam to zapamtio. Zanimljiv je taj vodeni svijet, recimo, ja kad sam pisao Knjigu o Uni istraživao sam literaturu koja ima kao temu vodu. Jedna od tih najzanimljivijih knjiga o vodi je Vodeni žig, koju je napisao Josif Brodski. To nažalost, nije obimna knjiga, on u njoj kaže ,,U putovanjima vodom, čak i onim najkraćim, ima nečeg magijskog’’ jer ti kad uđeš u čamac već si ograničen, postoji određena doza čudnosti, voda je fluid. Na kraju krajeva, voda je svuda, u svakom živom biću, mi je pijemo, ne možemo bez nje.
KROKODILova novinarka na dan, Anđela Bulajić
Foto: Alex Dmitrović
