“Mi smo prva generacija koja genocid prati iz prve ruke i gleda ga na društvenim mrežama.” Intervju s Dorom Šustić
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
27008
post-template-default,single,single-post,postid-27008,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

“Mi smo prva generacija koja genocid prati iz prve ruke i gleda ga na društvenim mrežama.” Intervju s Dorom Šustić

“Mi smo prva generacija koja genocid prati iz prve ruke i gleda ga na društvenim mrežama.” Intervju s Dorom Šustić

Rano sam počela pisati, jer sam se rano počela zatvarati u sobu. Nisam bila dijete koje se puno druži s djecom. Pisanje je za mene bilo vid ubijanja dosade u samoći.

Kako bi sebe, na zanimljiv način, predstavila?

Ja sam Dora, Sunce mi je u djevici, škorpija sam u podznaku. Bavim se pisanjem i filmom i volim puno putovati.

S pisanjem imam neobičan odnos, cijelog života vodim dnevnik. Možda je to dio moje Control freak naravi, ali imam strah od zaborava. Kroz pisanje dnevnika došla sam do toga da, pišući ga, počinjem izmišljati priče i tako se stvorio prostor za fikciju. Rano sam počela dobijati pozitivne povratne informacije o svom pisanju, počev od učiteljice u osnovnoj školi, potom i od profesorica u srednjoj. Uvijek sam dobro pisala sastavke i obožavala sam pisati eseje, pogotovo kada je trebalo pisati „za i protiv“ eseje na engleskom ili etici. Zbog toga sam htjela studirati novinarstvo i zato se dogodio odabir Fakulteta Političkih znanosti u Ljubljani.

Dosta sam rano počela pisati, možda jer sam se rano počela zatvarati u sobu. Nisam bila dijete koje se puno druži s drugom djecom, nikada nisam imala ekipu iz kvarta s kojom bih se igrala na ulici. Mislim da je pisanje za mene bilo neki vid ubijanja dosade u samoći.

Šta bi pre izabrala – film ili književnost? Zašto?

Književnost. Prije svega zbog toga što zahtjeva manje novca i vremena. U idealnom svijetu bi to bio dvokorak. Bavila bih se i jednim i drugim. Završila sam scenaristiku i jako se želim baviti filmom i veliki sam filmofil. Želim se baviti i tekstom, ali imam i želju za prebacivanjem tog teksta u sliku. I što više učim pisati sve mi se manje razlikuju ta dva modaliteta pisanja. Počinje me zanimati i pisanje u slikama, odnosno scenarističko pisanje u formi romana i lirsko pisanje primjenjeno u filmu. Ta križanja me jako zanimaju. U idealnom svijeti bih se bavila time – zamagljivala bih granice između te dvije forme. Moji omiljeni autori, poput Krisa Markera i Margarit Duras koji su dio francuskog modernizma, su na neki način to radili. Sljubljivali su tekst i sliku.

Za tebe se u velikoj meri vezuje feminizam. Kada si postala svesna podređenog položaja žena u odnosu na muškarce i kada si postala borkinja za ženska prava?

Ne znam jesam li postala borkinja za ženska prava. Ne radim ništa posebno po tom pitanju, osim što volontiram u jednoj udruzi koja se bavi pomaganjem ženama po pitanju abortusa. To mi je jako važno, cijela ta tema. Međutim, još uvijek ne nalazim dovoljno prostora za to, previše se bavim sobom i pisanjem.

Postala sam svjesna tog položaja žena zahvaljujući društvu. U formativnim godinama studija živjela sam sa svojim prijateljicama u Ljubljani. Tada sam se puno bavila feminističkom teorijom i političkom filozofijom. Cijela faza istraživanja političkih znanosti je zapravo bila faza istraživanja feminizma. Taj suživot sa vrlo otvorenim queer djevojkama, fluidne seksualnosti bio je suprotnost onome kako sam ja odrasla. Bile su jasno podjeljene muško-ženske uloge i to patrijarhalno naslijeđe u obitelji je jako opipljivo. Prijateljice su okrhnule taj odgoj i natjerale su me na reviziju koja i dan danas traje. Mislim da je taj proces cijeloživotni.

Šta misliš o trenutnoaj društvenoj atmosferi na Balkanu? Pomeramo li se polako ka feminizmu i koliko su patrijarhalne norme ostavile traga na svima nama?

Mi smo prva generacija koja genocid prati iz prve ruke i gleda ga na društvenim mrežama. Danas je granica između javnog i privatnog nepostojeća. Sa mnom u sobi su prizori genocida jer imam mobitel u ruci. Unutar tog konteksta teško je reći da ima puno prostora za optimizam. Ipak, jesam optimistična po pitanju borbe za rodnu ravnopravnost, koliko god ona bila spora. U zadnjih pedeset godina je, nakon drugog vala feminizma, izboreno mnogo stvari. Prajd je, na primjer, sve sigurniji iz godine u godinu. Ne tako davno, ljudi su gađali prosvjednike pepeljarama, sjećam se takvih naslova u medijima i u Zagrebu i u Beogradu. Danas je i dalje opasno i mislim da postoji razlika jesmo li u Skoplju, Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani, ali ipak je nekako mirnije. Manje toleriramo seksualna uznemiravanja na poslu, i tu je vidljiv pomak.

Ono gdje mislim da jako kasnimo jesu pitanja pobačaja i prava transrodnih osoba. U poređenju sa zemljama kao što su Švedska ili Danska mi smo svjetlosnim godinama daleko od njih. U Hrvatskoj pobačaj i dalje mahom nije dostupan, iako je legalan, a o pravima transrodnih osoba se tek počelo govoriti, iako među ljudima postoji veliko neznanje i otpor. Tu dosta zaostajemo.

Kako je došlo do tvog prvog romana „Psi“, koji je izdat 2022. godine i u kom periodu si ga pisala?

Roman sam pisala prilično dugo, rekla bih čak previše. Od prve ideje do konačne realizacije je prošlo nekih 7 godina. Taj rukopis je rastao sa mnom i pratio je moju ljubavnu priču koju sam proživjela i htjela zapisati, međutim to se transformiralo u priču koja nije autobiografska, čak je veći dio priče potpuno izmišljen. Roman je izašao iz potrebe da pišem i razumijem iskustvo koje mi se događalo, iskustvo prve ljubavi koje je prilično univerzalno i koje je počivalo na svemu drugom osim na transparentnoj komunikaciji. Počivalo je na jednoj velikoj strasti prije svega, prvoj strasti, zbog čega misliš da je to najveća strast ikad, a zapravo je to tek buđenje tijela. Presudna stvar za objavu romana bila je nagrada Drago Gervais koju dodjeljuje grad Rijeka svake dvije godine.

Smatraš li svoj roman feminističkim i da li je jedan od njegovih ciljeva osnaživanje žena?

Ne. Nisam imala cilj osnažiti žene, nego napisati priču, izraziti emociju. Mislim da je zbog toga roman neka vrsta ekspresionističkog krika, jer u njemu ništa nije suptilno i ništa nije prešućeno. Htjela sam vrisnuti i prenjeti iskustvo djevojaštva o kom nisam puno čitala. Kasnije, neki čitatelji i čitateljke su mi rekli da ih je moj roman osnažio, dok su mi neki rekli kako je trebalo emancipaciju više naglasiti. Pisanje romana je bilo iskustvo koje je mene jako osnažilo i pokazalo mi neke dimenzije koje bez pisanja ne bih pronašla, no to da li sam roman osnažuje mogu prosuditi jedino čitatelji.

U romanu, Dora pominje kako je ona obična devojka koja je imala bezbrižan život. Imaju li bezbrižne i, na neki način, nevine devojke šta da nam ispričaju?

Naravno. Ne mora se pisati iz traume, zašto bi sve bilo negativno i teško? Umijeće pisanja je povezivanje nepovezivog. Postoji puno filmova i knjiga koji se bave životnom lakoćom. Neke male, svakodnevne stvari i previranja su zapravo ogledala neke dubine, koliko god izgledalo na prvu površno. Sve ima svoju dubinu, pitanje je samo koliko daleko želimo ići. Trenutna opsesija traumama i teškim pričama je razumljiva, jer sad odjednom veliki broj ljudi ima prostor u kom mogu govoriti. Prije svega su to žene i LGBTQ autorice i autori, koji imaju puno teških priča za ispričati. Prvo moraju probaviti i ispričati sve te teške priče kako bi mogli doći do te lakoće. Neoštećeni ljudi su čak možda malo zanimljiviji, jer će kad tad biti oštećeni. Zbog toga je lijepo čuti stvaralački glas dok je još nevin.

Dora, Leon i Ayna su glavni likovi romana, koji se nalaze u jednoj zanimljivoj konstelaciji. Ko je tu u koga zaljubljen, da li je uopšte reč o tome i gde se nalazi osnovni sukob?

Nisam sigurna, to mi je bila najzanimljivija potraga pišući. Čitatelji su uglavnom stavljali naglasak isključivo na odnos između Dore i Leona, dok je po meni taj odnos samo neka vrsta katalizatora promjene koja se događa kod glavne junakinje. Važnija je Dorina preokupacija drugim ženama. Nekoliko ljudi mi je reklo da po njima ovaj roman nije ljubavni, već je roman o odnosu sa ženama. Zapravo, vjerovatno se ovdje radi o odnosu glavne junakinje prema samoj sebi. O želji za prihvaćanjem, želji da bude voljena na način na koji je Leon volio Aynu, o žudnji i boli kao tamnoj strani žudnje. Temeljni sukob u romanu je sukob između očekivanja i stvarnosti, što je karakteristično baš za te prve ljubavi, to neizbježno razočaranje. Ukoliko bismo cijeli mistificirani odnos između Dore i Leona sveli na stvarnost, shvatili bismo da su oni samo dvoje ljudi koji nisu znali komunicirati.

Da li je umetnost za tebe neka vrsta skloništa i u kojoj meri misliš da su umetnost i književnost značajne za pomirenje sukobljenih strana?

Možda je neka vrsta utočišta između materijalnog i duhovnog svijeta, prostor glasova koji nisu neposredno u tvojoj blizini, ali kroz umjetnost dopiru do tebe. Rekla bih da su ponekad ti glasovi efektniji nego glasovi iz naše okoline – čitanje na primjer otključava neke prostore u nama koji se mogu otključati samo u tišini i neprisutnosti drugih ljudi. Drugim riječima, pristup tim prostorima imaju samo autorice i autori čija djela konzumiramo, bilo da je riječ o književnosti, slikarstvu ili nečem drugom. Važno je konzumirati umjetnost i dozvoliti joj da djeluje kroz nas. Umjetnost premošćuje, zato je možda možemo posmatrati kao pacifističku djelatnost i prostor otpora.

Hoće li knjiga doživeti svoje izdanje u Srbiji?

Nadam se da hoće, još ništa nije sigurno, ali bih voljela da se to dogodi!

KROKODILov Novinar na dan, Marko Marić

Foto: Alex Dmitrović