14 Jul Boris Liješević: O “Urotnicima”, velikim piscima, mladim ljudima, umetnosti i ubrzanom svetu koji je zaboravio na ljubav
Izvor: nedeljnik.rs
Razgovor vodila Teodora Aćimović, KROKODILova novinarka na dan.
Nakon čitanja dramskog teksta “Urotnici”, prve večeri KROKODILa, a u kontekstu evociranja uspomena, nekih prethodnih, ali i novijih predstava, razgovarala sam sa Borisom Liješevićem, najviše o neobičnom tekstu koji se neprestano razvija i izvođenju istog.
Razgovor smo započeli anegdotom koju je Boris Liješević do kraja objasnio. Naime, pre skoro trideset godina Liješević je bio na premijeri predstave “U potpalublju” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, koja je rađena po istoimenom romanu Vladimira Arsenijevića. Oduševljen istom, ustao je kada je počeo aplauz, a publika je pomislila da je on pisac.
“Nije tu kraj anegdote”, nastavlja Boris. “Kada sam Vladi nedavno to ispričao on mi je pokazao cedulju koju je baš tih dana pronašao i fotografisao. Na njoj je pisalo Vlado, uperićemo reflektor u tebe na kraju aplauza. Podigni se. Zanimljivo je kako jedno dječačko sjećanje godinama kasnije postaje anegdota i nalazi svoj epilog. Ta predstava mi je ostala veoma važna u sjećanju, ona je prvo što me je estetski uzdrmalo. Vidio sam u toj predstavi žive ljude, ljude oko nas, a ne neke artificijelne dramske junake. Bio je rat i siromaštvo, teško se živjelo i ova predstava je o tome govorila. Prvi put sam u pozoristu vidio život koji mi živimo. To me je uzbudilo i donijelo neko posebno zadovoljstvo i katarzu. Sjećam se kako sam se identifikovao sa likovima. Dakle prvi put da sam vidio da se pozoriste ne pravi, da sadašnji život ne postoji, prvi put da ne ignoriše onu stvarnost čiji sam i ja dio. Sve što sam do tada gledao bili su klasični kostimirani i opremljeni komadi. Nešto daleko od mene. “U potpalublju” kao da sam poznavao te likove, kao da se ta priča desavala u komšiluku u kraju koji poznaje. Godinama kasnije počeo sam da trazim svoje pozoriste u dokumentarizmu. Intervjuisao sam ljude i od toga pravio predstave. Tako su nastale “Čekaonica” “Plodni dani” “Očevi su grad(ili)” “Peti park”… Vjerujem da to ima veze sa mojim utiskom sa predstave “U potpalublju”.
Ovaj dramski tekst, kao i izvođenje temelji se na osećanju života u zemlji koja spaja sve likove, ali koja nije nužno Jugoslavija, već je ta zemlja književnost, što potvrđuju junaci komada koji književnost i jezik proglašavaju svojom domovinom. U tom kontekstu Boris se prisetio studentskih dana kada je polagao Svetsku književnost i zbog toga nosio Džojsovog “Uliksa” svuda sa sobom osećajući se sigurnije i znajući da “uvek može pobeći od stvarnosti u knjigu” – to je domovina koju Boris do kraja oseća svojom.
S obzirom na to da su “Urotnici” prvi put izvedeni na sceni Ateljea 212, krajem prethodne godine, a kako se ovaj dramski tekst neprestano razvija – u okviru projekta Zajednička čitaonica, scensko izvođenje to prati. Lik Krleže je sada sveprisutan na sceni, on posmatra događaje kao i drugi lik – Bogdan Bogdanović. “Mislim da su i prva i druga verzija put ka komadu koji će naci mjesto na nekoj od regionalnih pozornica i da ovo do kraja neće ostati Lesungsdrama“.
Da pozorište omogućava nemoguće govori činjenica da je u ovom komadu napravljen dijalog između ljudi koji dele misao, ali ne i vreme. S toga Boris Liješević naglašava da pozorište nije prostor realnosti već imaginacije u kojoj je sve moguće i sa tim u vezi duboku spoznaju prirode pozorišta ova dva autora – Arsenijevića i Štiksa, a o kojoj citira Ljubomira Simovića u predstavi “Putujuće pozorište Šopalović“: Posle pedeset metara, možda ćemo biti u Engleskoј! Кroz pet minuta, možda ćemo stići u šesnaesti vek!
Iako je ovo komad čiji likovi su stvarni ljudi koji su živeli i stvarali mahom u prošlom veku, on se itekako može čitati u savremenom kontekstu, kao priča o poslednjem utočištu u vremenu raspadanja. To utočište je literatura. Svi mi na ovim prostorima imamo iste pretke: Andrića, Crnjanskog, Krležu, Kiša, Pekica, Kovača, Ujevića i oni su naša domovina, zaključuje na ovu temu Boris Liješević.
Kako je jedan od likova u komadu Danilo Kiš, a kako se i Liješević pronašao u dokumentarizmu, smatrala sam neophodnim pitanje o čitanju Kišove proze danas. Moje nespretno pitanje o holokaustnoj tematici navelo je Liješevića upravo na onaj odgovor kom sam se i nadala – “Kiš je majčina singerica, očev plan jugoslovenskih železnica, Julija Sabo, pas Dingo, Andreas Sam, eolska harfa, vozovi koji zavijaju u noći, jarac mudrijaš… Kiš je prije svega veliki talenat, veliki pisac. Čitaće ga mnoge generacije, jer njegove riječi imaju veiku snagu i privlačnost”.
U kontekstu sve veće kritike starijih generacija usmerene mladima, kada je reč o nedostatku fokusa, društvenim mrežama i slično, Boris ima potpuno drugačije mišljenje. On apeluje da mlade generacije nikako ne smemo pocenjivati, te da će oni kroz genracijske pisce svakako naći put i do Kiša, Pekića, Kovača i ostalih velikih autora. Književnost nije popularna poput fudbala, ali ona će uvek ostati u fokusu, a kao primer koji demantuje ove teze, Boris navodi prepune pozorišne sale, mahom mladim ljudima.
Za kraj smo morali govoriti i o novoj predstavi u Beogradskom dramskom pozorištu – (Pra)Faust, tačnije o kontekstu koji je uticao na odabir dela za postavljanje predstave. “Faust je svijet, Faust je čovječanstvo koje se ubrzava, grabi napred, hoće dalje i više, da probija granice, da otkrije tajne da stigne do onoga što mu nije dato”, objašnjava Boris i zaključuje da sa spoznajom o svojoj ograničenosti u ovom životu kreće depresija, ništavilo, neispunjenost, promašenost – “s toga je Faust civilizacija koja se samo ubrzava i koja će na kraju samu sebe pojesti”.
Svoju inspiraciju za postavljanje ovog dela objašnjava i fasciniranošću knjigom Manfreda Ostena “Sve je velociferski ili Geteovo otkriće usporenosti”, a koju mu je preporučio Ivan Medenica. “Gete spaja dva termina velocifere – ubrzanje i lucifer iz čega dobija novu kovanicu “velocifer” kao ključ za razumijevanje danasnjeg svijeta. Ubrzanje svijeta je za Getea počelo od Francuske revolucije. Od tada svijet više ne vidi koliko brzo leti, ne vidi svoj rep. To je đavolski poticaj, kaže Gete. Ubrzanje nas vodi u propast, a Faust je reprezent te crne antropologije koji uvijek hoće što dalje, van granica koje su mu date, koji na granice ne pristaje. Na početku komada shvata da nigdje nije stigao, ništa nije dobio niti otkrio, čini mu se da nikada nije osjetio život u svojim grudima, a zapravo u njegovom životu nije bilo Ljubavi i kada je konačno osjeti on se izgubi. Ne zna sa njom da se nosi”.