04 Sep TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ: POEZIJA NA NOGAMA
Na drugoj večeri XII festivala KROKODIL nastupala je, između ostalih, Tanja Stupar Trifunović, a razgovor sa njom vodile su Pobunjene čitateljke Aleksandra Aksentijević i Jelena Lalatović.
Tanja je pozdravila sve prisutne i odgovorila na prvo pitanje Čitateljki- da njen pristup poetskom i proznom stvaralačkom postupku ima veze sa sedenjem. Ona ne može da pobegne od pesničkog u sebi, tako da je razlika između njene poezije i proze u tome koliko mora da “odsedi”. Kada piše poeziju to je jedan impuls koji je lakše zaokružiti, a proza je natera da sedi satima. Proza je uvlači u jednu temu duže vremena, duže živi sa tim, i zato joj je više iscrpljujuća od poezije.
Nakon toga, Tanja nam je čitala odlomak iz svog romana Otkako sam kupila labuda.
Sledeće pitanje je bilo o marginalizovanju književnosti. Tanja je odgovrila da je književnost u savremenom svetu očigledno marginalizovana – vrlo je retko sresti u svakodnevnom životu ljude koji pričaju o književnosti, kniigama, čitanju… A mi svi stvorimo sebi ostrva ljudi koje zanimaju iste stvari kao i nas, pa imamo ustisak da neko govori i misli o književnosti. Za razliku od prethodnog društva, gde je reč imala veću težinu i nosila veću odgovornost, a moglo se zaglaviti i u zatvor zbog napisanog, danas je zatvaranje zamenjeno suptilnijim brisanjem sa scene – nepozivanje na književne večeri i slično, objasnila je Tanja.
Usledilo je čitanje pesama iz zbirke Razmnožavanje životinja.
Pobunjene čitateljke su pitale Tanju da li se oseća delom regionalne pesničke i da li postoji neka razlika između ženske i opšte književne scene. Ona je rekla da je dosta mladih autorki prisutno na regionalnoj sceni, kao i autorki srednje generacije i da se oseća polet. Ona se oseća kao deo regionalne scene, rođena je u Hrvatskoj, u ratu je izbegla u Bosnu i Hercegovinu – u Banju Luku, piše na srpskom jeziku koji vuče hrvatski koren iz njenog detinjstva. Jezik na kojem piše ona naziva “svojom intimnom mešavinom srpskog i hrvatskog”, a jer je rođena pre rata ceo taj prostor oseća svojim. Tanja ne želi da povlači oštru granicu između ženske i muške poetike, ona smatra da nijedan autor ni autorka ne bi trebalo da imaju problem da pišu iz perspektive bilo kog pola. U istorijskom kontekstu žene se nisu školovale i nisu bile zastupljene u književnosti u prošlosti, ali se to promeilo i sve ih je više koje pišu. Tanja smatra da to ženama nije palo sa neba, već su se za sve izborile, zato ne treba da pristaju na getoizaciju ženske u odnosu na opštu književnost, već da budu deo kanona, isto kao i muškarci.
Poslednje pitanje za veče je bilo šta Tanja smatra pod pojmovima srpske, bosanskohercegovačke i jugoslovenske književnosti. Ona je objasnila da je doživela krah države koju je smatrala svojom, a potom bila proterana iz republike koju je smatrala svojom, i poslednjih dvadeset godina živi u društvu koje pokušava da stvori razlike gde ih nema. Mi u suštini živimo u zatvorenim društvima koja funksionišu na isti način – rekla je Tanja – Ja zvaničko pišem na srpskom jeziku, jer moraš pisati na nekom jeziku.
Ona kaže da kada bi preispitala jezik na kojem govori i piše, taj jezik više ne postoji. To bi suštinski bio srpsko-hrvatski jezik. Kada ode u Hrvatsku to više nije isti jezik, a nije ni potpuno književni srpski jezik. Kada bi sada definisala de facto stanje, Tanja kaže da bi pripadala bosanskohercegovačkoj i srpskoj književnosti u isto vreme.
Sa Tanjom nisam uspela da održim intervju uživo za vreme trajanja festivala, zbog toga što je malo vremena provela u Beogradu – došla pred festival i vratila se u Banju Luku neposredno posle. Na sreću, uspela sam da se upoznam sa njom. Intervju i odgovori su poslati putem elektroske pošte.
P: Koliko je važno da postoji platforma na kojoj bi spisateljice imale priliku da se predstave? Da li smatrate da su na našim prostorima “ženska” poezija i proza marginalizovane?
O: Sama činjenica da još pričamo o tome, da govorimo o položaju žene u književnosti ukazuje na to da on nije onakvim kakav bi trebao biti što bi uklonilo uzroke ovoj priči. Književnost je, i to nije slučaj samo kod nas, generalno marginalizovana. Često su ponude iz zapadnoevropskih zemalja da nešto napišete puno besmislenije i opskurnije nego ovdašnje. Kod nas imamo još tu privilegiju da časopisima/festivalima i drugim mjestima gdje se objavljuje ili čita književnost dostavimo svoj rad o čemu god da je napisan. Izvana češće stižu usko usmjerene ponude bilo da je to dnevnik korone, ženska prava, manjinska prava i sl. i nijedna od tih stvari nije upitna sama po sebi ali teško je u tim i takvim zadatim okvirima “proizvesti” književnost. Ono što je problem s tim je kao i sa svim ideologijama, u književnosti vide samo sredstvo i tako na kraju protjeraju samu književnost iz književnosti. I dodatno je marginalizuju. U tom smislu i feminizam i borba za ženska prava koje podržavam moraju u književnosti prvo vidjeti književnost a potom se književnim sredstvima izboriti za stvarnu i autentičnu ženu u djelu ali i u književnosti. Mislim da mi imamo srećom puno autorki koje to znaju i umiju. Tu vrstu borbe za svoje mjesto u književnosti žene vode odavno i to ne treba da bude stvar trenutne mode.
P: Kakva su Vaša iskustva kao spisateljice u smislu probijanja na scenu? Da li postoji neravnopravnost među polovima kad se radi o pronalaženju izdavačke kuće, tiražima, pesničkim večerima?
O: Istina je da se u posljednjih par godina situacija promijenila pozitivno u korist žena. Na to sigurno utiče i opšta atmosfera u svijetu koji je u naponu “otkrivanja autorki”. Ponoviću da bi bilo lijepo da to ne bude samo trenutna moda. Sa druge strane sigurno je da se pojavio i jedan snažan talas autorki svih generacija koje su svojim pjesničkim i proznim knjigama pridobile pažnju i kritike i publike. Sada je zasigurno lakše nego prije dvadeset godina i objaviti knjigu i doći do čitalaca. Na to imaju uticaj i društvene mreže koje su demokratizovale pristup svim informacijama pa i onim o knjigama. Da bi imali precizan odgovor na ovo pitanje trebalo bi (što ne bi bilo loše uraditi) imati kakvo konkretno istraživanje. Žene su prisutne u značajnom broju na svim književnim scenama u regionu. Mjesta gdje je još uvijek primjetno puno manje žena jesu antologije, lektire, spiskovi dobitnika/dobitnica književnih nagrada. To su mjesta gdje se stvari mijenjaju ali puno sporije.
Što se tiče ličnog iskustva mogu reći da nije samo činjenica da ste žena ono što usporava kako ste pomenuli “probijanje na sceni” već i činjenica da sam u književnost ušla sa poezijom koja je takođe marginalizovana u odnosu na prozu. Meni je proza priskrbila “ulazak” na tu scenu iako sam prije toga imala više objavljenih i nagrađivanih knjiga poezije. Izdavači su skloniji prije objaviti prozu.
P: Oprobali ste se u jednoj atipičnoj vrsti – grafičkoj noveli. Da li planirate još neke projekte u kojima biste objedinili različite umetnosti?
O: Najpošteniji odgovor bi bio ne znam. I tu novelu još išekujemo jer kao i sve – kasni zbog korone. Čini mi se da je moja kolegica slikarka Tatjana Vidojević tu i metaforično i bukvalno ugradila više kičme jer je satima crtala. Imamo neke ideje da nastavimo saradnju ali to tek dolazi pa ćemo sačekati da vidimo što će od tog svega biti.
P: Budući da ste pisali pesme, priče, roman, grafičku novelu, da li možete da izdvojite neku vrstu koja Vam je najdraža? Na koji način se najbolje izražavate?
O: Mislim da bi drugi možda bili objektivniji u toj ocjeni u čemu/kojoj formi se bolje izražavam. Meni je najdraža poezija ali poetskog ima svugdje. Uguram ja to nekako.
P: U vašem najnovijem ostvarenju, romanu “Otkako sam kupila labuda”, glavna junakinja je lezbejka. Kakvu ulogu u prihvatanju LGBT osoba u široj javnosti igra umetnost?
O: Umjetnost, ovo je intimni doživljaj, je mjesto gdje možeš i moraš biti iskren čovjek. Ne iskren u onom smislu da je pretvoriš u intimno laprdanje, nego iskren u onom potpunom sagledavanju svijeta, sebe samog, laži, istine, obmana, svih onih najdubljih pogodbi koje svi radimo unutar sebe a iz kojih poslije izranja svijet ovakav kakvim ga vidimo. Moraš se tu, unutar, susresti sa svojim ličnim tiraninom prije nego što osudiš one oko sebe. Umjetnost treba biti kadra onog koji čita natjerati da u junacima vidi ljudsko (ne dobro ili loše nego upravo ljudsko koje to dvoje objedinjuje). Umjetnost treba natjerati čitaoca da postane taj imaginarni lik, ta lezbejka za koju je on zamišljao da je možda sve suprotno od nje a onda osjeti oko sebe njenu kožu. A kada osjetimo tuđu kožu i njene ožiljke mi dobijamo još jednu novu perspektivu. Umjetnost usložnjava naše perspektive i poglede na svijet. U nekom idealnom smislu umjetnost dotiče i mijenja čovjeka i čini ga senzibilnijim za ljudsko, za druge ljude, za više prihvatanja a manje osude. Ali svi znamo da postoje psihopatološki tipovi koji su voljeli umjetnost i činili zlo i da njihovu nutrinu umjetnost nije doticala ni mijenjala.
P: Vaša koleginica Olja Savičević Ivaničević napisala je pesmu “Ne čitaš žene”. Šta biste Vi poručili onima koji “ne čitaju žene”?
O: Da griješe.
P: Budući da je ceo svet pogođen pandemijom, kako je to uticalo ona Vas i Vaš rad? Da li imate više vremena da se posvetite radu ili Vam je ovo otežavajuća okolnost?
O: Sada to već predugo traje da bih mogla obuhvatiti jednim osjećanjem. Imala sam razne faze od tjeskobe do prihvatanja situacije kakva jeste. Ono što je sigurno nije me učinilo produktivnijom, više zabrinutom i uplašenom ne samo zbog korone već i zbog svijeta koji izranja iza njenih leđa.
P: Da li ste primetili da se ljudi više okreću knjizi kao načinu da ispune vreme, sada kada su kretanje i vanjske aktivnosti ograničene? Koju knjigu biste predložili za čitanje u ovom i ovakvom momentu?
O: Ljudi se ponašaju isto. Organizuju se u tabore – onih koji se plaše i zabrinuti su i onih koji ne vjeruju da korona postoji. I trećih najbrojnih – koji se kolebaju. Za ovo su dobrim djelom krivi mediji i predstavnici vlasti koji su ljudima slali kontradiktorne i sluđujuće poruke. U svemu je čini mi se najviše postradalo duševno zdravlje koje je i prije toga bilo krhko. Teško da ijedna knjiga može imati neki efekat ali čitajte jer ima više smisla od pomenutih medijskih trovanja. Čitajte žene. I muškarce. Čitajte one koji znaju da pišu.
Journalist for a day, Jelena Radosavljević, Beograd, avgust 2020.